četvrtak, 27.11.2008.
~Tjelesa laži~
Jedva okom vidljiva granica između zbilje i sna, nikad nije bila stvarnija nego te noći. Noći kad si rekao da je voliš, a lagao si. Lagao si besramno.
A ona, ona ti je vjerovala. Onako kako se samo vjerovati može, onako kako se u ljubav vjeruje. Vjerovala je u tebe, u tvoj zarazni osmijeh i tvoje oči na njenim grudima. Vjerovala je u još ponešto tih dana. Vjerovala je u beskonačnost ljudske dobrote. U zalazak sunca i vjetar na kiši. Vjerovala je, a nije trebala.
Zvala te je, zvala te je iz dubine duše svoje da se vratiš, da opet sjednete na klupu u parku i da se smijete. Da joj pričaš neispričane priče, da podijeliš svoj svijet noćnih mora s njenim, koji je bio tako jednostavan. Tako čist i postojan na rubu provalije za koju nije ni znala da postoji. Nisi se vratio. Lutala je, lutala je svakodnevno. U potrazi za nečim stvarnim. Jer sve tvoje bila joj je laž. Urezana laž na njenim slabim obrisima. I dan danas je urezanu možeš vidjeti. Kad bi htio.
Pisala ti je neka pisma, misleći da će sve ono napisano ostaviti neki trag, misleći da je nisi zaboravio. Misleći da i daljina između vas može imati barem trenutak vječnosti. Prestala je pisati kad su se pisma počela vraćati, prestala je zvati onog dana kada si se prestao javljati. Prestala je vjerovati u ljude. Ne, ne samo zbog tebe. Zbog svih onih koji su urezali svoje laži u njeno postojanje.
Lagao si kad si rekao da se ne sjećaš tmurnih oblaka, a ona ti je vjerovala. Vjerovala ti je kao prijatelju, onako kako se prijatelju vjeruje. Sve one godine, svi oni dani, sve one uspomene. I sjećanja. Tko bi rekao da ćeš je izbaciti iz svoje sjene i krenuti nekim svojim, odvojenim putem.
Lagao si kad si rekao da je voliš. Ali ništa zato. Jer, znaš što, i ona je lagala kad je rekla da te ne voli. Lagali ste se beskonačno.
- 22:06 -
petak, 24.10.2008.
~ Kad sjećanja dogore ~
Sjećam se kako smo bezbrižno ušli u famozno tinejdžersko doba, neznajući ni sami što nas sve čeka. Sjećam se rijetkih granata negdje daleko na horizontu na koje nismo obraćali pozornost i sjećam se odlazaka u sklonište. Sjećam se i prve cigarete u zadimljenom klubu po imenu La Mirage. Sjećam se tko je od nas ukrao cijelu šteku Yorka u jedinoj trgovini u selu, pa poslije dijelio te iste pljuge šakom i kapom. Sjećam se da je sa nepunih osamnaest najvažnije bilo biti frajer, ili u mom` slučaju frajerica. Sjećam se vječitih crnih trapki, tamnozelene komandosice i crnih marti koje sam nosila. Sjećam se njegove bijele dolčevite i samozatajnog osmijeha. Sjećam se svih prijatelja i poznanika. Sjećam se kako smo prepisivali na satovima iz matematike i kako sam jednom prilikom zabunom stavila tuđe ime na svoj ispitni uradak. Sjećam se tih dana kao da su jučer bili. Sjećam se kako smo jednom prilikom pali sa motora, pridigli se i počeli se valjati od smijeha, dok je motor i dalje ispuštao zvukove života. Sjećam ga se poletnog, prepunog života. Sjećam ga se onakvog kakav je bio.
Ne sjećam se kad smo mi to odrasli. Ne sjećam se kad smo se udaljili. Ni kad su ljudi u selu za Njega počeli govoriti da ima muda. Ne sjećam se koliko smo se puta zapili. Ne sjećam se ničega što bi u meni izazivalo osjećaje mržnje, srama, straha. Ne sjećam se kad sam ga posljednji put vidjela živog. Ne sjećam se s kime je u to vrijeme dijelio svjetove. Ne sjećam se nevjere. Ne sjećam se što je to sakrivao od mene. Ne sjećam se kad sam prestala vjerovati u nas. Ne sjećam se kad smo se rastali. Ne sjećam se najtužnijeg sprovoda. Ne sjećam se da mi je netko rekao razlog njegovog odlaska.
Ne sjećam se...
- 14:33 -
ponedjeljak, 06.10.2008.
Massimo - Traži me
traži me kako hoćes i ma gdje
traži me još ti mogu pružit sve
traži me i ne samo kad me trebaš bez potrebe sa strahom i sa nadom izmisli me
traži me kad sam sam i napadan
traži me kad sam lud i zabavan
ja sam oduvijek takav il` težak il` lak sve je to moja draga, sve je to ljubavni znak
ovaj život već me kaznio, ti znaš pola istine a još toliko je u meni
danas s pravom mukom činim sve
naša radost skoro lažna tako gorko je triježnjenje
i sad sam tu uvrijedi me i rani me
takav sam ja izbriši me ili primi me
znam da ćeš reć da nisam ja taj pravi čovjek kakvog čekaš
živjet ću ja uz nesigurnost što mi daš
živjet ću ja uz malo što mi ostavjaš
živjet ću ja i ja bih htio da sam mlađi a ti me nađi
vjeruj mi za sve ima vremena
vjeruj mi bit će mnogih promjena
sad sam ono što vidiš al` odbacit ću sve
ako vjeruješ malo i ne prestaneš tražiti me
ovaj život već me kaznio, ti znaš pola istine a još toliko je u meni
danas s pravom mukom činim sve
naša radost skoro lažna tako gorko je triježnjenje
i sad sam tu uvrijedi me i rani me
takav sam ja izbriši me ili primi me
znam da ćeš reć da nisam ja taj pravi čovjek kakvog čekaš
živjet ću ja uz nesigurnost što mi daš živjet ću ja uz malo što mi ostavjaš
živjet ću ja i ja bih htio da sam mlađi a ti me nađi
a ti me nađi ...
pronađi me ...
a ti me nađi ...
nađi me...
pjesma me toliko dirnula da sam je jednostavno morala staviti negdje ...
- 22:51 -
utorak, 30.09.2008.
Krik u Noći
Znaš li kako je teško spavati, a biti budan. Truditi se držati oči širom otvorene, a vidjeti samo bljeskove nečega što je već odavno prošlo. Nešto čega više nema.
Znaš li kako je promatrati svijet oko sebe, neznajući kuda pripadaš. Truditi se svim silama zaustaviti to vrijeme koje nestaje - minute, sate... godine.
Znaš li kako je kad vrištiš na sav glas, a nitko te ne čuje. Nikome nije stalo. Tvoj krik nestaje u tamnoj noći, ostavljajući samo goruću želju u tebi da se probudiš iz sna u kojem se nalaziš.
Znaš li kako je kad potezima očajnika pokušavaš pronaći nekoga tko će te shvatiti, pružiti ti ruku i otvoriti put do svog srca. Pustiti te u svoj svijet, jer tebi je tvoj vlastiti pretežak. Sagrađen na oblacima. Oblacima laži, prevare i obmane.
Znaš li kako je to kad polako nestaješ, i svjestan si toga. Tiho i nečujno. Iz dana u dan. Postaješ samo još jedna sjena na zidu.
Znaš li kako je to kad ti samo nada ostane da će jednog dana netko ipak čuti tvoj krik. Okrenuti se i pružiti ti ruku.
Negdje.
Jednom.
- 14:47 -
nedjelja, 28.09.2008.
Neobična priča obične konobarice
Bila je to samo još jedna od onih srijeda. Sat je pokazivao deset minuta do 23 h. Nigdje nikog, svi su se negdje posakrivali. Kafić prazan, da prazniji ne može biti. Čula se samo lagana glazba, sa ionako, razdrmanog kazića. Bila je sretna što uopće svira. Bližio se kraj radnog vremena i nasmijala se sama sebi shvativši da će danas na vrijeme otići kući. Usporeno je gasila cigaretu i posezala za zadnjim gutljajem kave koju je napravila sa puno mlijeka i pjene. Čudila se kako nikog, baš nikog nema. Godilo joj je to, ali i smetalo. Nije voljela samoću. Obično je u kafiću uvijek bila dobra atmosfera. Našlo bi se nekoliko kvartovskih čudaka, kojima se uvijek od srca znala nasmijati. Prisjetila se svojih početaka. Svi su je gledali ispod oka i zagonetno se smiješili. Dobacivali joj svakojake komentare. Nije se znala nositi s time, ali s vremenom ih je prihvatila kao i svaku drugu izgovorenu riječ. Nije nikome zamjerala, uvijek je bila nasmiješena, vesela. Nimalo tuge na njenom mlađahnom licu. Očistila je caffe aparat, ispolirala čaše, oprala pod, namjestila stolice, pripremila smeće i lagano počela gasiti svjetla. Uhodala se u posao, sve je radila sa lakoćom i bez neke prevelike nervoze. U trenutku kad je spremala osobne stvari u svoju Lacoste torbicu, u kafić uđe neznani stranac. Bio je visok, tamne kose, plavih očiju, pravo zagonetan. Osjetila je neku napetost samim njegovim pojavljivanjem, ali brzo se smirila, nasmiješila i ljubazno priupitala što želi. Pogled mu je bježao po kafiću, kao da nekog traži, kao da od nečeg bježi. Sjeo je za šank, naručio balić i pripalio cigaretu. Učinilo joj se kao da je želi nešto priupitati, ali nije ga ometala. Znala je i šutjeti kad bi situacija to zahtijevala. Pripalila je još jednu cigaretu, naslonila se na svoj dio šanka i polako uvlačila dim u sebe. Taman kad je stranac naručio još jedan balić, u kafić su ušla dvojica muškaraca. Jednog od njih je poznavala. Bio je kvartovski boss, barem su tako o njemu pričali. Kriminalac sa pozamašnim dosjeom na muriji. Čula je priču da su pucali na njega jednom prilikom, ali eto, preživio je. Obrijane glave i pogleda koji ledi krv u žilama. Pristigli gosti još se pošteno nisu ni smjestili, kad je stranac, više sebi u bradu, promumljao ´Idem samo do auta, po cigarete´. Izašao je i nestao u ulici. Ćelavac ju je priupitao zna li čovjeka, na što je ona odmahnula glavom i rekla ´Prvi put ga vidim´. Nije joj se njegovo pitanje učinilo sumnjivim sve do trena kad je polunasmiješen pitao ´Imaš li neku veću vreću za smeće?´ Odgovorila mu da ima, ali samo male, na što je on rekao ´To mi premalo´. Nisu ništa naručili, pogledali se, kimnuli glavom i izašli. Stranac koji je izašao par minuta prije njih nije se više vratio. Ostao mu balić na šanku, neispijen. Bila je ljuta jer će ponovo morati plačati za nekime. Prolila je balić u sudoper, pogasila i zadnja svjetla, zaključala kafić i uputila se kući.
Sljedeće jutro, kad je došla na posao, prvi gost koji joj je ušao u kafić ispričao joj je kako je sinoć prebijen na mrtvo neki lik tri ulice dalje. Zanijemila je, otresla glavom i nastavila raditi svoj posao.
- 11:50 -
subota, 27.09.2008.
Kad Se Misli Poklope
Ja ga ne znam. Ne poznajem ga. Nismo se sreli. Nismo se Vidjeli. Pričali. Ipak Priznajem, sama sebi : On je tu. U meni, u mojim snovima. Ponekad me samo zadivljuje. Svojim kretanjem. Ponašanjem. Izgledom tako dalekim od stvarnosti. Ponekad budi tugu. Ponekad bol, a ponekad me čini sretnom. Ponekad, ali samo ponekad poželim da ga osjetim. Da diše pored mene.
I ne, nisam od onih koji ne znaju kako, nisam od onih koji ne prihvaćaju poraz. Nisam takva. Ne želim Biti. Nisam nikad niti Bila. Ponekad me riječi slome. Ponekad ni sama ne znam što da kažem. Sve izrečeno pretvara se u glupost.
Pa se opet nađem kako sanjarim. Kako me dodiruje. Kako letim plavim visinama. Kako sam sretna. A nisam. Jer Griješila sam. Jesam. Ni prva ni zadnja. Priznajem. I ne žalim. Nema potrebe za time. Sve u svoje Vrijeme.
Mrzim kad mi izmiće. Kad me jutarnje zvono Budi iz raja u kojem prebivam. Iz noćne more samo meni znane. Iz more koju volim nazivati rajem. Samo nazivati. I mrzim kad sam osobna. Kad pišem u prvom licu. Kad pišem o sebi. Zvući depresivno, a nije. Samo razbacane misli pod prstima tastature. Ipak, Ponekad moram. Samo ponekad. A nije da želim. To mi Dođe kao utjeha. Kao bacanje kamena koji pritišće da slomi. Da sakrije. Da prikrije tragove. Da me nitko ne pronađe. I mrzim kad su rečenice kratke. Kad točka dođe prije novog slova. Kad misli stanu. Kad se poklope.
I da, ovo mi ne ide. Sad prestajem .... I ove Točkice. Samo još jedan u nizu od podsjetnika da ona zadnja znači kraj. Nema dalje. Nema više.
- 13:43 -
Što me sve nervira xD
Nerviraju me osobe koje se usuđuju o svemu reći nešto loše. Posebno kad pričaju loše o stvarima o kojima pojma nemju.
Nerviraju me ona hit sniženja u supermarketima, ionako pretjerano razvikana putem reklama. Asortiman na sniženju je ili već rasprodan, ili još bolje artikli nisu još niti na policama.
Nerviraju me vozači na zagrebačkim ulicama. Nervira me što ću jednog dana kad i sama napokon sjednem u auto postati ista kao i oni, ako ne i gora.
Nerviraju me ljudi koji se usuđuju pljunuti, pišati ili povraćati na javnim površinama. Posebno gađenje osjećam prema onima koji pljuju dok pričam s njima, ili stojim pored njih.
Nerviraju me roditelji klinaca koji odobravaju njihovo bahato ponošanje. Znam da mene moji nisu učili kako biti bahata. Ili jesu ? Vjerujem da nisu. Kako bilo, današnja je mladež katastrofična, pogledajte samo što se sve događa oko vas.
Nerviraju me ljudi koji posuđuju knjige, dvd-e, bilo što ... a koji isto to zaborave da vrate. Kažna je ionako njihova, ali kud baš netko nije vratio ono što ja želim ovaj čas.
Nerviraju me instant krediti. Banke su slobodno odmah u startu mogle reći da je uzimanje takvog kredita isto što i iskopati vlastitu jamu propasti.
Nervira me ona reklama za Rexona dezić. Ona gdje su stavili curi ispod pazuha svinju. Odvratno! Svinje su inače čiste životinje, to što smrde krivnja je vlasnika koji ne čisti svinjac xD
Nervira me termin OVISNOST O INTERNETU i priče o posljedicama pretjeranog korištenja. Nisam još nikad srela osobu koju je internet upropastio, doveo do ludila ili nešto slično.
Nervira me korupcija i nepotizam na svim nivoima.
Nerviraju me slavne osobe u novinama, časopisima, na TV ekranima koje su bez ikakve mjere i ukusa obrađene u Photoshopu, pa sad curice i dečkići luduju za njima. Voljela bih upoznati jednu od tih slavnih osoba i probuditi se jedno jutro pored iste. Samo da se uvjerim jesu li stvarno toliko prekrasne.
Nerviraju me ljudi koji ne vole životinje. Takvi ne vole ni sebe, a kamoli ostatak svijeta.
Nervira me što neka hrana deblja.
Nervira me što ne mogu pušiti joint dok šećem ulicom. Pa nije da se rokam iglom :P
Nerviraju me osobe koje ne rade svoj posao, a uvijek guraju svoj nos tamo gdje im nije mjesto.
Nervira me još puno toga ... Možda jednog dana nadopunim listu :D
I nervira me što ćete sad svi misliti kako sam neka mračna faca i baksuz samo zbog toga jer me stvarno puno toga nervira. Uostalom nije ni važno, mene i dalje nervira sve navedeno :)
- 11:57 -
petak, 26.09.2008.
Ruševine
Misli mi danas tutnjaju glavom. Nepovezane i rascjepkane, kao da mi je netko ubacio samo natuknice, bez obrazloženja. Ostala sam zapanjena shvativši da je i on samo čovjek. Da griješi. Da si može dozvoliti pogreške. Razočarao me je. Možda.
Osjećam se zahrđalo. Poput mača iz davnina kojeg su upotrebljavali neki sad već ionako zaboravljeni ratnici. Odbačen. Ostavljen.
Sjeća li se ? Sjeća li se onih priča kojima smo pokušavali nasmijati jedno drugo? (op.a Ne.) Znam, nikad nije bio očaran borbom svjetova u mojoj glavi, pa ni ova neće doći do njega. Ionako nije važno. Pričanje u prazno nikad me nije ostavljalo ovako ravnodušnom. Sve je nekako izbubilo smisao onoga dana kad je odlučio da ne želi sudjelovati u pisanju moje životne priče. Prošlo vrijeme, obrati(te) pažnju na posljednju stvar. (op.a Azra.)
Neobično i neobjašnjivo, ali pomirila sam se s time. Idem dalje.
Još samo slova ostaju da poprave kaos. Nikad nije bilo jednostavnije shvatiti. Ostale su samo ruševine. Ruševine nekad prekrasnog poznanstva.
Pitam se gdje je sad. Što mu ispunjava dane. Pitam se hoću li ga vidjeti još jednom. (op.a. Ne.) Pitam se koliko je potrebno da shvati. Da shvati da nije sve prolazno. Ali opet, za sutra danas ne postoji, a jučer je samo prošlost. Pitam se. Odgovora nema. Samo grmljavina.
I ostaje samo još ...
Hoće li devet krugova pakla biti dovoljno veliko da prihvati i moje razočarenje ?
izvučeno iz Wikipedie ---> Optimizam je pozitivno shvaćanje i gledanje svijeta. Suprotnost optimizmu je pesimizam.
Jesam li opet u suprotnosti ? xD (op.a. Ne.)
- 17:11 -
Stumble It!